Postao je strašan mir.
Više ni ptice ne pjevaju.
Sunce tjera oblak siv,
K’o lisica vjevericu.
Tmurno nebo k’o da plače:
Kap po kap, k’o suza iz oka.
Suho lišće na vjetru pleše
Dok krošnja u visini svira.
Šuma više nije šarena.
Nije više ni vesela.
Postala je umorna,
Tužna k’o udovica.
Hladan vjetar kroz drva šumi
Dok sjenica mala u gnijezdu šuti.
Čist potok dolazi,
A toplo vrijeme odlazi.
Za sad već je i krošnja otpala.
Drveća k’o da nemaju snaga.
Šuma je postala prazna,
A kiša još uvijek pada.
Mira Mođoroši, 9. razred